Getsemanska ura

Tijekom duhovnih vježbi koje je naše bratstvo imalo početkom studenog dobili smo poziv vlč. Marijana Piskača da pohodimo njegovu župu na pobožnost Getsemanske ure. Radi se o pobožnosti Srcu Isusovom koja se održava u noći s četvrtka na petak (prvi petak u mjesecu), a traje u periodu od 23:00 do ponoći. U ovom satu sjećamo se Isusove muke u Getsemanskom vrtu, a začetnik ove pobožnosti bila je sv. Margareta kojoj se Isus objavio te joj obećao oproštenje sviju grijeha i sigurnost za spas duše u času smrti svima koji će se najmanje jedanput na dan s ljubavlju i poštovanjem sjećati Njegova smrtnog straha.

Ova pobožnost usmjerena je na Presveti euharistijski sakrament u čijoj prisutnosti vjernici mole i čitaju meditacije namjenjene za tu prigodu. Doživljaj crkvenog prostora u tišini noći nam daje prigodu da se još više prepustimo Božanskoj milosti te zadubimo u otajstvo Presvetog Srca Isusova. Dojmove s ove svete noći pokušat ću prenijeti kroz nekoliko fotografija iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije gdje smo imali priliku sudjelovati u ovoj predivnoj pobožnosti.

Naravno, poslije ponoći, vlč. Marijan nas je sve pozvao u svoj dom na okrepu te proveo neko vrijeme u razgovoru s nama davši još jednom svoju bezrezervnu potporu našem bratstvu. Budući da je to bio dan kada je i naša sestra Laura slavila svoj rođendan vjerujem da bolji poklon nije mogla poželjeti.

Molitva časoslova

Jedan od bitnih dijelova posvećenog života u dominikanskoj tradiciji jest i svakodnevna molitva časoslova. Radi se o molitvi s kojom su se mnogi novaci iz našeg laičkog bratstva po prvi puta ozbiljnije upoznali tek ulaskom u novicijat. Isprva su dojmovi bili podijeljeni. Od oduševljenosti ljepotom himni, psalama i biblijskih čitanja u Časoslovu, do zabrinutosti zbog njegove složenosti. Ipak, nakon polugodišnje svakodnevne "vježbe" u molitvi časoslova, sada možemo reći da je ova molitva u potpunosti prihvaćena od sve braće te da svaki puta iznova otkrivamo njezinu ljepotu, a pogotovo ukoliko se ona moli u zajedništvu s ostalim redovnicima.

Sama riječ Časoslov (ili Brevijar) kaže da je to molitva pojedinog časa, odnosno liturgija/bogoslužje časa. Riječ liturgija je službeni naziv za službeno i javno bogoslužje neke vjerske zajednice, a riječ brevijar dolazi od lat. riječi brevis što znači kratak. To je naziv za crkvene knjige s tekstovima poput odlomaka Staroga i Novoga zavjeta, legende, molitve, pjesme, koji se svakoga dana u godini čitaju u crkvama i kapelama, privatno ili u različitim crkvenim zajednicama, osobito redovničkim. 

Treba govoriti o Časoslovu kroz prizmu neprestane molitve na koju smo svi pozvani kroz Isusovu zapovijed: "Treba svagda moliti i nikada ne sustati" (Lk 18,1). Tako nam molitva časoslova može pomoći u revnosti naše svagdanje molitve.

O Časoslovu je posebno bilo riječi na Drugom vatikanskom koncilu u sklopu konstitucije o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium«. U njoj stoji sljedeće: 
 

Kada tu divnu pjesmu hvale prema propisu pjevaju svećenici i drugi koji su odlukom Crkve za to određeni, ili kad je na odobreni način Kristovi vjernici zajedno mole sa svećenikom, tada je to zaista glas same Zaručnice koja oslovljava Zaručnika, štoviše, to je molitva koju Krist sa svojim tijelom upravlja Ocu (SC 84).


Ovim riječima se dodatno naglašava eklezijalni karakter molitve časoslova. Također, njome svo tijelo Crkve sudjeluje u Kristovom svećeništvu.

Časoslov je molitva svih udova Crkve; redovnika, klerika, laika... Time se dodatno naglašava njezina inkluzivnost. To je oblik molitve koji treba u potpunosti prožeti svu molitvu. Također, budući da se radi o eklezijalnoj molitvi, u njoj pojedinac moli za čitavu Crkvu te Crkva moli za pojedinca. Molitvom Časoslova dobivamo milosti koje će primiti možda neki član Crkve kojeg nismo nikada ni upoznali, a koji se nalazi u teškoj neprilici. Tako, kroz Časoslov i mi osobno možemo primiti milosti kroz Crkvu kao cjelinu. Duh sveti preko Časoslova ujedinjuje Crkvu, bez njega nema kršćanske molitve. On privodi vjernike Ocu preko Sina.

Struktura Časoslova

Časoslov je prvenstveno sastavljen od psalama, dijelova koji pomažu boljem moljenju psalama, hvalospjeva, čitanja, otpjeva, redaka, himana, molitava zagovora i završnih molitava. U liturgiji časova svoje mjesto ima i sveta šutnja kao i neki izvanjski znakovi molitve i sabranosti.

Psalmi su bitan dio časoslova. To su “pjesme, određene prije svega za pjevanje uz glazbala te su svojim sadržajem više usmjereni srcu i osjećajima čovjeka nego njegovu razumu”. U njima su izražena različita čovjekova raspoloženja: od boli i bijede do nade, pouzdanja i vjere u Boga i njegovo otkupiteljsko djelovanje. Psalmi se međusobno razlikuju po literarnoj vrsti. Tako postoje: himni ili psalmi hvale, psalmi Jahve – Kralja, hodočasnički psalmi, kraljevski psalmi, psalmi pojedinačne molitve, psalmi pouzdanja, psalmi nacionalne molitve, psalmi zahvale, mudrosni psalmi i povijesni psalmi. Najveći dio starozavjetne knjige Psalama pripisuje se kralju Davidu.

Dijelovi koji pomažu boljem moljenju psalama su naslovi psalama, “podnaslovi”, pretpjevi ili antifone te psalamske molitve. Naslov psalma uglavnom označava njegovu literarnu vrstu. “Podnaslov” je neka izreka iz Novog zavjeta ili crkvenih otaca koja upućuje na kristološki smisao psalma. Pretpjev ili antifona čini recitiranje psalama raznovrsnijim i ugodnijim. Antifonom se ističe najznačajniji redak psalma ili pak blagdansko značenje psalma. Psalamske molitve sažimaju sadržaj psalma, a mole se nakon pročitanog odnosno otpjevanog psalma i razmišljanja o njemu u šutnji (sveta ili liturgijska šutnja).

Hvalospjevi su “pjesničke molitve u Svetom pismu kao i psalmi ali izvan Psaltira”- 26 ih je iz Starog zavjeta, a 12 iz Novog. Oni su dodani psalmima u časoslovu kad je Psaltir protegnut na četiri tjedna.

Čitanja u časoslovu su biblijska te otačko-teološka i hagiografska (životopisi svetaca). Biblijskim čitanjima ostvaruje se Kristova prisutnost te prisutnost Crkve i crkvenog učiteljstva. U Službi čitanja biblijska su čitanja duga, a u ostalim su časovima kratka. Otačko-teološka čitanja predstavljaju tradiciju. To su komentari i razmatranja biblijskih čitanja kojima se rasvjetljava tematika liturgijskog vremena (Božić, Uskrs, Korizma, Vrijeme kroz godinu itd. ) ili pojedinog blagdana. U izboru tekstova otaca prednost je dana doktrinalnima tj. onima koji razvijaju istine vjere i velike teme kršćanskoga života te mogu služiti kao hrana pobožnosti, meditaciji i propovijedanju.

Hagiogafska čitanja su tekstovi otaca ili crkvenih pisaca koji donose izvještaj o životu određenog sveca ili su to izvatci iz nekog spisa samog sveca.

Otpjevi se nalaze u časoslovu nakon čitanja te pomažu njihovu učinkovitijem djelovanju. Otpjevi poslije biblijskih čitanja pobuđuju duhovni odjek u duši, osvjetljuju čitanje, povezuju Stari i Novi zavjet, čitanja pretvaraju u molitvu te svojom poetikom uljepšavaju slavljenje. Otpjevi poslije otačkih i hagiografskih čitanja više potiču slobodno razmatranje (meditaciju).

Redci u časoslovu se dijele na uvodne, prijelazne i responzorijalne. Uvodnim redcima započinju pojedini časovi, prijelazni spajaju psalme i čitanja, a responzorijalni su odgovor na čitanja.

Himni su vrlo stari element časoslova. Oni su lirsko-estetski i pjesnički te pučki element časoslova, a izražavaju hvalu Bogu i Kristu. Uglavnom potječu iz vremena prve Crkve, a pisali su ih većinu: Efrem Sirski, Ambrozije iz Milana, Prudencije i Venancije Fortunat u prvim kršćanskim vremenima, te kasnije u srednjem vijeku (uglavnom latinske himne). Najistaknutiji pisci himana bili su Rabanus Maurus i Toma Akvinski.

Molitve zagovora su Molbenice i Prošnje. Molbenica se nalazi u sklopu Jutarnje te se odnosi na posvećenje dana. Prošnje se nalaze u Večernjoj i uključuju velike Pavlove nakane. Na kraju molitava zagovora moli se Gospodnja molitva ili Očenaš.

Završne molitve pojedinih časova su dvostruke. Dok zborne molitve mise kao završne molitve pojedinih časova “uspostavljaju vezu svagdanjeg ciklusa liturgije s njezinim godišnjim ciklusom u svetim vremenima i blagdanima”, molitve određene samo za časoslov “naglašuju značaj pojedinih časova molitve”. Završeci molitava mogu biti dugi (kod Službe čitanja, Jutarnje i Večernje) i kratki (kod ostalih časova, npr. Srednji čas).

Časovi

Najvažnije obilježje molitve časoslova je njegova podjela na sate dana, koje je kršćanstvo preuzelo od židovstva. Isus je prihvatio takvu dnevnu molitvu, te molio i ujutro rano i navečer, kao i u druge sate (časove) dana, noću i usred dnevnoga posla.

Molitvom časoslova prva je Crkva slijedila Krista te je obdržavala molitvene sate. I sâm je Isus, kao pripadnik židovskog naroda, prihvatio njihov sustav dnevne molitve. Iz Evanđelja saznajemo da je molio rano ujutro i uvečer, a u prispodobi o farizeju i cariniku govorio je o popodnevnoj molitvi. No, Isus je znao moliti i cijele noći i usred dnevnog posla. Tako je njegova molitva prelazila okvire židovske molitve. No ona je prelazila te okvire i sadržajno. Isus je Boga nazivao Ocem te je i svoje učenike naučio moliti Očenaš.

Osim jutarnje i večernje molitve, Isusovi učenici su molili također treći, šesti i deveti čas, brojeni prema dvanaest ‘ura svjetla’, koje su prema grčko-rimskoj podjeli dana počinjale u šest sati ujutro. Svjedočanstvo da su se Isusovi učenici sabirali zajedno na molitvu u pojedinim časovima dana nalazimo i u Djelima apostolskim: 
 

Kad je napokon došao dan Pedesetnice…, dok su bili sabrani u molitvi, napunili su se Duha Svetoga (Dj 2,1-4); (…) oko šeste ure uziđe Petar na krov moliti (Dj 10,9); Petar i Ivan uzlazili su u Hram na devetu molitvenu uru (Dj 3,1); Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu… (Dj 16,25).



Obveza časoslova izdiferencirana je s obzirom na subjekte molitve kao i s obzirom na pojedine časove. Tako su “posvećeni službenici” (biskupi, prezbiteri, đakoni, katedralni i kolegijalni kaptoli te redovničke zajednice) na poseban način obvezani redovito slaviti liturgiju časova i to u ime Crkve kao njezini predstavnici. Za Jutarnju i Večernju stoji “neka ih ne propuštaju osim iz teškog razloga”, za Službu čitanja – “neka je vjerno obavljaju”, a za Srednji čas i Povečerje – “neka im bude na srcu”. Obvezuje li ovakva formulacija za Jutarnju i Večernju pod prijetnjom teškoga grijeha, nije sigurno, no “nedvojbeno je ipak to da potpuno odbacivanje časoslova i skrajnja nemarnost u njegovu slavljenju očituje ružan manjak ljubavi prema Kristu i Crkvi”

Kao dominikanci trećereci, mi imamo obavezu jutarnje i večernje molitve časoslova.

Zaključak

Zajednica Crkve se u Svetom Pismu prvo pojavljuje kroz zajedničku molitvu. Upravo je ta zajednička molitva iznimno bitna za naš redovnički život, a poglavito za formaciju u dominikanskom duhu. Posebno je važna uloga molitve Časoslova u pripravi vjernika za euharistijsko slavlje. Njezini se djelovi, poglavito psalmi i čitanja, oslanjaju na misna čitanja te liturgijski kalendar. Na taj način se upotpunjuje slavljenje kako vjerskih blagdana, tako i raznih spomendana i razdoblja kroz godinu.

Kroz povijest, molitva časoslova doživjela je niz promjena, a nakon Drugoga vatikanskoga koncila prilagođena je za zajedničko moljenje, a kako kaže Katekizam katoličke Crkve, »liturgija časova, koja je kao neko produženje euharistijskog slavlja, ne isključuje nego traži kao dopunu različite pobožnosti Božjeg naroda, posebno klanjanje i štovanje Presvetog sakramenta« (1178). U sebi je služba časova, kao i sve kršćansko slavljenje, eshatološki navještaj spasenja koje smo primili u Kristu, te zahvala za taj dar koji nam dolazi od Boga. Časoslov je slavljenje našega života u Kristu. Budući da je posvećeni život upravo to, on postaje i neizostavni dio života svakog redovnika Dominikanca.

Izvori:

1. "Što je to časoslov?" Glas Koncila 45 (1794) | 9.11.2008.
2. http://www.klanjateljice.hr/liturgijski-kutak_/Casoslov.pdf
3. Apostolska konstitucija pape Pavla VI. Časoslov rimskog obreda, Zagreb 1984.

Molitva krunice u dominikanskom redu

Marijanska pobožnost prisutna je u duhovnosti svih Redova i redovničkih zajednica u Katoličkoj Crkvi. Red braće Propovjednika također dijeli ovu karakteristiku sa svim ostalim redovničkim zajednicama. Utemeljitelj dominikanskog Reda, sv. Dominik, od početka stavlja svoje životno djelo, svoj Red, pod zaštitu Blažene Djevice Marije. Zbog Dominikove velike pobožnosti Majci Božjoj u crkvenu je tradiciju ušlo kako je upravo sveti Dominik osmislio molitvu Krunice. Istina jest, kako se od vremena prve braće u obrascu redovničkog zavjetovanja  kod dominikanaca  spominje posluh prema Djevici Mariji. Dakle, dominikanska tradicija  je oduvijek pokazivala vjernost i sinovsku privrženost sv. Dominika prema Majci Božjoj, posebno kroz apostolat širenja Krunice. Također vam u ovom tekstu želimo pokazati na koje su sve načine dominikanci promicali kruničarsku pobožnost u Crkvi.

Krunica, također nazivana i Ružarijem ili Djevičinim psaltirom, jest molitva distinktno biblijskih karakteristika, koncentrirana na meditaciju spasenjskih događaja iz Kristova života koji su blisko povezani s Djevicom Marijom. Mnogi sveci i pape su tijekom stoljeća preporučivali ovu molitvu i svjedočili o njenoj vrijednosti i djelotvornosti. Po svojoj strukturi, krunica je kontemplativna i anamnetička molitva koja ''zahtijeva miran ritam i gotovo misaono otezanje, što molitelju omogućuje razmatranje otajstava Gospodinova života''. Krunica se snažno preporuča kao sastavni dio formacije, te duhovnog života klerika.

 

Od 16. st. Krunice je ostala pretežno ista: sto i pedeset 'Zdravo Marijo' podijeljeno u petnaest desetica, svaka za po jedno od 15 otajstava. U posljednjih stotinjak godina dodatak Fatimske molitve na kraju svake desetice je postao popularan. Nakon Drugog Vatikanskog koncila, tijekom liturgijske obnove, predložene su neke promjene u strukturi Krunice, no Papa Pavao VI. je odbio argumentirajući kako bi mijenjanje Krunice uznemirilo vjernike i ugrozilo njihovu pobožnost. Tako nije bilo nikakvih promjena do 2002. godine kada je Papa Ivan Pavao II. uveo Svjetlosna otajstva.

Jedna od najstarijih predaja u našem Redu je o viđenju koji je sv. Dominik imao: Dominik se našao pred Gospodinom okružen nebrojenim mnoštvom blaženih i zamijećuje redovnike svih Redova i različitih habita, ali ne uspijeva pronaći nijednog dominikanca. Pogođen time, počinje gorko plakati tako da ga sam Krist tješi i uputi Blaženoj Djevici Mariji koja mu je stajala zdesna. Djevica tada rastvori svoj plašt koji je bio 'boje safira' te tako velik 'kao da obuhvaća cijelo nebo' i ispod plašta otkriva mnoštvo braće dominikanaca. Dominik se baca na koljena zahvaljujući Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, potom viđenje završava. Ponesen ovim viđenjem, Dominik odmah poziva braću na Jutarnju i poslije molitve održava 'velik i lijepi govor potičući ih na ljubav i poštovanje prema Blaženoj Djevici Mariji'.

 

U mnogim dominikanskim crkvama se nalazi slikovan prikaz ovoga viđenja od kojih je najstarija ona Bratovštine sv. Krunice u Kölnu, koja datira s početka 16. stoljeća. Ovaj je slikovni prikaz kasnije zamijenjen drugom slikom, koja je od onda postao klasičnim prikazom: Blažena Djevica Marija pokazuje krunicu sv. Dominiku i nekolicini drugih dominikanskih svetaca povjeravajući tako na simboličan način dominikanskom Redu širenje pobožnosti moljenja svete Krunice. Takav vitraj se može vidjeti i u našoj crkvi samostana sv. Dominika u Dubrovniku.


Sveti Dominik i prvi dominikanci su prakticirali moljenje 'Zdravo Marijo' po običaju koji potječe još iz 11. stoljeća. Potom su se po samostanima, među braćom, proširile i brojanice koje su se nazivale 'očenaši' pomoću kojih se lakše mogao pratiti broj izgovorenih molitava. Po ugledu na 150 psalama, bilo je propisano moliti tri puta po pedeset 'Očenaša' s popratnom 'Zdravo Marijo' kako bi svi, pa i nepismeni, imali pristup Kristovoj molitvi.

 

Mnogi povjesničari i hagiografi Reda vide jedan od ključnih pisanih svjedočanstava o nastanku moderne krunice u opisima Dominikovih posljednjih dana. Naime, Dominikovi pratioci poput bl. Romana Livija svjedoče kako je Dominik na samrti u rukama držao vrpcu s uzlovima pomoću kojih je odbrojavao na tisuće 'Zdravo Marijo' koje bi tijekom dana izmolio.

 

Zahvaljujući zapisima dominikanskih redovnica s područja Rajne iz 14. st., poznato je kako se u to vrijeme u marijanskoj pobožnosti jako naglašavao broj od tri pedesetice, a svaka bi pedesetica bila simbolično predstavljena kao vijenac, odnosno, kruna od ruža (tj. ružarij) koji se stavljao na glavu Marijinog kipa. Braća dominikanci su pak u svojim molitvama nabrajala Marijine vrline (usp. Vitae Fratrum IV 5,2) iz čega je proizašla i zamisao da se sustavnije i više teološki formiraju otajstva iz Marijinog života koja bi se tako mogla dodavati molitvama.

Početkom pak 15. st., kartuzijanac Dominik Helion (1382-1460.) iz Prusije uvodi nove zazive uz samu molitvu 'Zdravo Marijo', svakoj od 50 'Zdravo Marijo' koje su se u to vrijeme molile dodao je po jedan citat iz Svetog Pisma kao smjernicu za razmišljanje o Božjoj nakani spasenja. Kartuzijanci i benediktinci proširili su ovaj način moljenja prvo u Trieru, a potom po Belgiji i Francuskoj gdje ga preuzima dominikanac Alanus de la Roche i nastavlja širiti sve do Flandrije i Nizozemske. Ovaj bretonski dominikanac, Alanus de la Roche (1428-1475.), šireći pobožnost te prve vrste krunice osnivao je i bratovštine sv. Krunice. Ove su bratovštine osnivane za one koji su u vrijeme nesigurnosti kao što je rat, glad ili vjerski raskol htjeli osigurati sebi oprost (indulgencije) i tako se osigurati u slučaju nenadane smrti i sl.

 

Dominkanac Jakov Sprenger (†1496), autor knjige o borbi protiv okultizma i čarobnjaštva 'Malleus malificarum', prema tradiciji Reda također je i autor koncepta podjele na radosna, žalosna i slavna otajstva. Papa dominikanac Pio V. (1566-1572.) nakon pobjede nad Turcima u pomorskoj bitci kod Lepanta 1571. godine, kojim je slomljena turska nadmoć u Sredozemlju, pripisuje ovaj uspjeh molitvi Krunice. Isti Papa tada i utemeljuje i blagdan Gospe od pobjede za koji je odredio neka se slavi svake prve nedjelje u listopadu. Pijev nasljednik, papa Grgur XIII.,  1573. godine preimenovao je ovaj blagdan u 'Kraljica sv. Krunice' i pod tim se imenom slavi danas.

 

Također papa Pio V. u buli 'Consueverunt Romani Pontifices', objavljenoj 17. rujna 1569. godine, navodi kako se Krunica, sastavljena po uzoru na svetopisamski Psaltir od 150 Zdravomarija, ubraja među najbolje načine molitve i razmatranja otajstava iz života Isusa Krista za cijelu Crkvu. U praktičnim navodima preporuča neka se na svaku deseticu nadoda po jedan Očenaš. Ovim dokumentom je Papa Pio V., uz Jakova Sprengera, doprinio oblikovanju i potvrdi Krunice kao molitve cijele Crkve. Papa Pio V. je također odredio kako nitko nema vlast osnivati bratovštine sv. Krunice osim Vrhovnog Učitelja dominikanskog Reda ili onih kojima Učitelj Reda povjeri ovu dužnost. Tako je apostolat Krunice službeno povjeren Redu propovjednika i što  je za dominikance bio karizmatski dar. Upis u kruničarsku bratovštinu znači više od običnog upisa imena u registar kruničara uz obećanje da će se redovito moliti otajstva Krunice i određene molitve. Ulazak u kruničarsku bratovštinu podrazumijeva odluku po vjeri dosljedno kršćanski živjeti.

Dominikanci, kao i kartuzijanci, kao sastavni dio svoga habita nose punu krunicu na pojasu koja broji punih stotinu i pedeset zrnaca za svaku 'Zdravo Marijo' u svakoj od 15 desetica u tradicionalnoj Krunici. Ovako nošena krunica simbolizira snagu marijanske molitve u koju je osnivač dominikanskog Reda, sv. Dominik, toliko vjerovao, kao i u presudnu Marijinu ulogu u povijesti spasenja. Noseći krunicu na isti način kao i sv. Dominik, svi su dominikanci kroz stoljeća nasljedovali svojeg utemeljitelja u istom uvjerenju i svjedočenju.  

 

Glede same molitve Krunice u svakodnevnom životu braće i samostana, dominikanske Konstitucije vele ovo: Budući da kontemplaciju božanskih otajstava i prijateljski razgovor i druženje s Bogom treba tražiti ne samo u liturgijskom slavlju i u čitanju Sv. Pisma nego također i u trajnoj privatnoj molitvi, neka braća brižno njeguju tu molitvu. Neka je braći na srcu ona u Redu tradicionalna pobožnost prema Djevici Bogorodici, Kraljici apostola, koja je uzor razmišljanja o Kristovim riječima i poučljivosti u vlastitom poslanju. Svaki dan neka izmole jedan dio krunice, zajednički ili privatno, kako odredi provincijalna skupština, te u skladu s liturgijom. Ovaj oblik molitve vodi nas k razmatranju otajstva spasenja, u kojem je Djevica Marija usko združena s djelom svoga Sina.“

Krunica kao molitva i pobožnost nije iznašašće jednog čovjeka, svetac ili ne, ili kakve škole duhovnosti nego je rezultat sveukupnog vjerskog raspoloženja cijele Crkve i njenog razumijevanja važne uloge koju Blažena Djevica Marija ima u povijesti spasenja.

 

Kruničarska pobožnost već je stoljećima sastavni dio dominikanske duhovnosti i svakodnevnog života, a dok je tako nema straha da će Krunica nestati iz duhovnog života Crkve. Ako kakvim nesretnim spletom okolnosti u budućnosti Reda braće Propovjednika i nestane, Krunica će preživjeti ne samo očuvana preko kruničarskih bratstava, koje je Red posijao po cijelom svijetu, nego i u prebirućim prstima svakoga vjernika koji oko vrata nosi drvenu, plastičnu ili keramičku krunicu.  

IZVORI:

Guy BEDOUELLE, Dominik ili dar riječi, Dominikanski provincijalat, Zagreb, 1990.

KNJIGA KONSTITUCIJA I NAREDBI BRAĆE REDA PROPOVJEDNIKA, Hrvatska Dominikanska provincija, Zagreb, 2002.

Marijan BIŠKUP, Divote se govore o tebi, Djevo Marijo. Mariologija hrvatskih dominikanaca, Zagreb, 2013.

Ljudevit JEĐUD, Krunica – karizma dominikanskog Reda, u: http://www.dominikanci.hr/krunicarska-zajednica-vjecnog-ruzarija.html

© 2018 by Dominikansko laičko bratstvo bl. Augustina Kažotića