Kršćanski pogled na pitanje smisla čovjekovog života

Depresija, apatija, bezvoljnost, suicid - samo su neki od simptoma koji se javljaju kod osoba koje dugoročno ne pronalaze smisao u svojim životima. Smisao bi mogli definirati kao svrhu nečega, konačni cilj, kao nešto što nečemu daje vrijednost. Općenito govovreći, stvari i pojave kojima ne vidimo smisla za nas ne predstavljaju vrijednost te ih instinktivno odbacujemo. Na žalost, kada se takva situacija dogodi s ljudskim životom, kada osoba sama ne vidi smisao u svome životu, redovito se događaju posljedice koje su tragične.

Poznati francuski filozof J.P.Sartre je govorio kako egzistencija prethodi esenciji, odnosno, da čovjek mora prvo postojati prije nego bi njegov život imao smisla. Pri tomu smisao nije nešto s čim se čovjek rađa, nego se mora postići u interakciji s okolinom i samim sobom. Ovo je jedan ateistički pogled na smisao za koji bi se moglo reći da i jest dominantan u današnjem zapadnom društvu. Pitanje smisla je u potpunosti subjektivizirano i jedinstveno za svakog pojedinca koji, kako bi uspio svoju egzistenciju doživjeti kao nešto uistinu vrijedno, mora samom sebi pronaći svrhovitost i posljedično vrijenost.

Ovakav osjećaj smisla ljudi pokušavaju pronaći u raznim stvarima i osobama. Neki nastoje svoj smisao pronaći u stjecanju materijalnog, neki u razvijanju bliskih odnosa s bližnjima, neki u profesionalnim uspjesima, neki u hedonizmu, neki u umjetnosti i sl. Pronalazeći na taj način smisao svog života može uistinu čovjeku pomoći da prevlada spoznaju, o kojoj piše Richard Dawkins u svojoj knjizi "River out of Eden", da svemir koji promatramo u sebi ima upravo onakva svojstva koja možemo očekivati ako, u konačnici, ne postoji ni dizajn, ni smisao, ni zlo, ni dobro, samo okrutna ravnodušnost.

No, problem s takvim pristupom je u tomu da u njemu čovjek sam sebe nastoji zavarati, stvoriti jedan subjektivni privid smisla, koji je onoliko jak koliko je sam čovjek sposoban vjerovati u taj privid. Naime, čovjek može smatrati da je smisao njegovog života u tomu da bude uspješan u svome sportu, da bude dobar suprug, da se popne na 7 najviših planina u svijetu, da zaradi milijun dolara, da napiše veliki roman... No, definiranje smisla svoga života kroz nešto što je prolazno stavlja čovjeka u situaciju u kojoj njegova okolina dirigira njegov smisao. A uvijek možemo ostati bez obitelji, prijatelja, zdravlja, posla... I tada se odjednom nađemo u situaciji u kojoj smisao naše egzistencije dolazi pod znak pitanja.

Kršćanski pogled na svijet smatra da smisao nije subjektivna kategorija nego da postoji objektivan smisao ljudskog života, da taj smisao prethodi samom životu, da ne ovisi o našim dojmovima i preferencijama, nego da je tu čak i u trenutcima najveće patnje kroz koju ljudsko biće može proći. Smisao čak postoji i u samoj smrti. Ignacije Loyola je možda i najbolje sažeo kršanski pogled na smisao života u svom tekstu "Principi i fundament": "Čovjek je stvoren da hvali Boga, našega Gospodina, da mu iskazuje strahopoštovanje i da mu služi te tako spasi svoju dušu; a ostale stvari na licu zemlje stvorene su za čovjeka i da bi mu pomogle u ostvarenju cilja za koji je stvoren. Iz toga slijedi da ih čovjek treba utoliko rabiti ukoliko mu pomažu do cilja, a utoliko ih se oslobađati ukoliko ga u tom sprječavaju. Stoga je nužno da mi postanemo indiferentni spram svih stvorenih stvari u svemu što je dopušteno slobodi naše slobodne moći odlučivanja i što joj nije zabranjeno. Mi dakle sa svoje strane ne trebamo radije htjeti zdravlje od bolesti, bogatstvo od siromaštva, čast od sramote, dug život od kratkoga; i jednako tako u svemu ostalom, ukoliko samo ono želimo i biramo što nas više vodi prema cilju za koji smo stvoreni".

Pitanje smisla, a posljedično tomu i vrijednosti, ljudskog života možda je i najočitije kod prijepora oko pobačaja. Naime, dok kršćani, ali i mnogi drugi ljudi bez obzira na svoje religiozno uvjerenje, smatraju da ljudski život ima vrijednost sam po sebi, pobornici pobačaja smatraju da je želja majke da ga donese na svijet ono što mu daje ili oduzima vrijednost. Štoviše, zakonima zemalja se čak uređuje točan dan do kada je pobačaj dozvoljen čime se definira trenutak kada društvo priznaje život. A naravno, taj se trenutak razlikuje od zemlje do zemlje tako da se, na primjer, može dogoditi da prijelazom preko državne granice nerođena osoba dobije ili izgubi pravo na život, sukladno zakonima zemlje u koju je trudnica ušla. Naravno, s etičkog, filozofskog, ali i logičkog stajališta takva je pojava nonsens.

Prihvatiti ljudski život kao nešto što ima intrizičnu vrijednost temelj je kršćanskog pogleda na svijet. On život smatra jednako vrijednim netom poslije začeća i u trenutku posljednjeg izdisaja umirućeg. Takav stav proizlazi iz činjenice da vrijednost života nije derivirana iz okoline, čak ni iz samog čovjeka, nego iz njegovog "uzroka" koji prethodi njegovom životu. Pouzdajući se u Boga kršćanin se pouzdaje i u to da postoji Božji naum u njegovom životu i zbog toga svoj život nastoji provesti okrenut prema Bogu. Na taj način se okrećemo prema nečemu što nadilazi ovosvjetovno pa se gubi i strah da ćemo gubitkom obitelji, zdravlja, posla, novca izgubiti i smisao svoga života. To nikako ne znači da su kršćani ravnodušni prema ovosvjetovnim stvarima, nego samo da na njih nisu navezani, da smisao traže u Stvoritelju, a ne stvorenom i u tomu nalaze svoju slobodu.




© 2018 by Dominikansko laičko bratstvo bl. Augustina Kažotića