Slobodna volja i nadnaravno

Pitanje slobodne volje oduvijek je bilo vrlo zanimljiva tema kako iz filozofskog tako i sa psihološkog stanovišta. Iako ne postoji neka konkretna definicija slobodne volje, mogli bi je opisati kao sposobnost slobodnog izbora između više opcija. Ona je izravno povezana s pojmovima kao što su odgovornost, krivnja, grijeh i sl. koji se pak vežu isključivo za osobe koje su sposobne donositi slobodne odluke.

Posebno zanimljiva razmatranja o slobodnoj volji javljaju se u sklopu filozofije determinizma koja smatra da za svaki događaj postoji specifičan skup uzroka koji se moraju dogoditi da bi događaj nastao, te da u toj sitauciji ne bi mogao nastati nikakav drugi događaj. Po pitanju slobodne volje to znači da su svi naši odabiri u životu uvjetovani kako situacijom u okolini, tako i našim unutarnjim biološko-kemijskim faktorima te da je naš odabir logičan slijed tih uzroka. Ovkav stav prisutan je kod predstavnika Novog Ateizma, posebice Sama Harrisa koji u svojoj knjizi "The moral lanscape" iznosi tezu da je slobodna volja, i posljedično tomu moralna dimenzija naših odluka, samo religiozni konstrukt te da ona u stvari ne postoji, nego se svaka ljudska odluka može objasniti kroz fiziologiju ljudskog bića i njegove okoline.

Malo ublaženiju varijantu determinizma imamo kod filozofa indeterminizma koji smatraju da naše odluke nisu izravno definirane uzrocima, nego da postoji skup vjerojatnosti da ćemo izabrati neku od ponuđenih opcija. Na primjer, ukoliko odrastemo u obitelji alkoholičara tada imamo 38% šanse da postanemo alkoholičar i 62% da ne postanemo alkoholičar. To daje privid slobodne volje, no stvarna slobodna volja ne postoji.

Nasuprot tomu, filozofija inkompatibilnosti ima u sebi osnovnu premisu da su determinizam i slobodna volja nespojivi. Jedan od glavnih predstavnika ovog filozofskog pravca je Peter van Inwagen, profesor na sveučilištu Notre Dame. S druge strane, postoji i filozofija pesimizma koja se očituje u Shopenhauerovoj poznatoj krilatici "Čovjek može učiniti ono što hoće, ali ne i željeti ono što hoće".

Ipak, promatrajući pravne sustave svih zemalja suvremenog svijeta, možemo vidjeti da oni u svome temelju imaju ideju slobodne volje i odgovornosti pojedinca za svoje postupke. Jednaka je situacija i s kršćanskim pogledom na svijet koji smatra da čovjek ima slobodnu volju kako bi mogao donositi moralne odluke te ima sposobnosti i griješiti i činiti dobro.

Štoviše, ako promatramo narode diljem svijeta koji ne baštine kršćansku tradiciju, primijetiti ćemo da svi oni priznaju postojanje slobodne volje pojedinca te njegovu odgovornost za vlastite odluke postupke. To nam je jasan indikator da slobodna volja nije društveni konstrukt, nego da se temelji na nečem sasvim drugačijem.

Mi kršćani smatramo da svaki čovjek u sebi ima čežnju prema nečemu što je savršeno, lijepo, sveto, smisleno, vrijedno... Da je ta čežnja odraz onoga božanskog u nama, odraz Onoga prema čijoj smo slici stvoreni, a mi sami imamo sposobnost slobodnog odabira sredstava i metoda kojima ćemo utažiti tu svoju čežnju. Na tom putu imamo Sveto Pismo te Crkvenu tradiciju koja nam pomaže prepoznati ono što je sveto, vrijedno, lijepo, smisleno... Ali i milost, kao nezasluženi dar, koji nas usmjerava prema onome što je božansko. Ta milost je za nas kršćane utjelovljena u Isusu Kristu koji nam je svojom smrću na križu i uskrsnućem pokazao savršenu ljubav, a time i put prema nebu. Samim pogledom na križ, raspetog Isusa, možemo prepoznati što je to u našim životima što nas vodi k Njemu, a što nas od njega odvraća. No, konačna odgovornost je na nama samima. Da odaberemo ili odbacimo. To je nešto što nadilazi materijalni svijet, zakone fizike, pa čak i sam svemir. Nešto u što znanost ne može uprijeti prstom, nešto što se ne može izmjeriti, izvagati, rastaviti i sastaviti. A opet je to ono iskonsko u nama, ono što nas čini ljudima.

Slobodna volja je nužna kako bi mogli ući u odnos sa Stvoriteljem. On nije od ljudi želio stvoriti savršeno društvo, terarij u kojemu će svaki član djelovati prema programiranim nagonima i neće morati moralno promišljati. A mogao je. No, ipak, On se odlučio stvoriti čovjeka kao moralno biće koje je sposobno voljeti bližnjega, u čemu mi kršćani vidimo odjek one stvaralačke ljubavi po kojoj smo stvoreni.


© 2018 by Dominikansko laičko bratstvo bl. Augustina Kažotića