U novogodišnjoj noći, svetkujmo, prijatelju moj!

Ako me pitaš, Prijatelju moj, što sam poželjela ove noći koju svi zovu „ludom“- možda da ne budem u toj skupini... Ali, ako moram biti, da ostanem svoja – drugačije luda „među normalnima“...

Poželjela sam, Prijatelju moj, prijatelja s kojim bih mogla dijeliti sebe – ne virtualno jer to nije ljudski, osim ako čovjeka ne kanimo zamijeniti strojem. Poželjela sam nekoga s kime mogu dijeliti dušu, a ne samo tijelo kad tijelo postaje sve više ispred duha, a sve manje po Božjem... Poželjela sam nekoga kome vrijeme nije novac i zato ga uvijek ima, za svoga prijatelja!

Tko može vidjeti moje oči, ali ne zbog trepavica i boje – nego zbog onog kako se osjećam, pa me kao pravi prijatelj raskrinkati iskrenošću. Tko može pročitati moj osmijeh i je li zaista iz srca ili samo da drugima udovoljim... Tko može čuti titraje moga bića bez da izustim riječ. Bez da išta kažem, on će mi reći što nije u redu sa mnom...

Poželjela sam, Prijatelju, prijatelja uz kojeg mogu rasti – slobodna! Baš takva kakva jesam, bez straha i srama da nisam dovoljna ili dovoljno dobra pa se trebam pretvarati da ne ugrozim naš odnos... Poželjela sam odnos, Prijatelju, s prijateljem s kojim mi ne trebaju maske da bismo bili ono što nismo ili što drugi očekuju od nas...

Poželjela sam nekoga tko će vidjeti u meni što sama još nisam uvidjela... Nekog hrabrog koji će se usuditi ne razočarati i tko će skupa sa mnom imati odvažnosti istraživati mogućnosti čovjeka. Nekoga kome je samo čovještvo zbog Čovjeka rođenog u štalici- mistika! Kome je ljepota života - čudesno otkrivanje božanskog u nama.

Poželjela sam nekog, Prijatelju, ne nekog tko to može, nego nekog tko to želi istinski – srcem! Biti prijatelj, ne zbog prijateljstva, nego Puta koji sjedinjuje isto, a različito. Ne ni zbog mene, nego zbog sebe jer i njega bi takvo druženje činilo živim i cjelovitim.

Poželjela sam, Prijatelju, odnos koji podsjeća da smo ljudi – duše u tijelu koje dišu unutar većeg Tijela... Duše koje su svjesne vječnoga Života, a ne kao čovjek koji samo broji dane svog života prema nametnutom kalendaru. Što je s brojanjem bezvremenog? Što je sa slavljenjem bez povoda, bez razloga, ne zbog običaja... čisto iz poriva jer shvaćaš važnost Sadašnjeg trenutka! Postaješ svjestan Milosti koja djeluje po nadahnuću i neponovljivosti Trenutka, ako mu dopustiš, da samo prođe kraj tebe... Ako se ne zaustaviš i čuješ što ti to Duša ima za dati. Što je sa onim da su nam sitnice važne i bitne kao one koje pokreću veće stvari od sebe? Što je sa nevidljivim i nečujnim... je li istina ono o zamahu leptira zbog kojeg sav Svemir zadrhti, kad taj jedan i jedinstveni, poleti?! Što je sa onim pokretanjem brda i planina – zbog vjere da je sve moguće onom koji vjeruje, koji je podigao kamen na cesti i prihvatio svoj put kao makadam, pa i sam postaje put onima koji ga traže... zbog Prijatelja!

Vjerujem da razumiješ, o čemu ti pričam, prijatelju moj, tebi, koji mi kažeš da ti je život dim... i da ćeš ovu novogodišnju noć provesti sam... Tko bi želio od života dim? Možda da ti poželim– vatru i vodu - kao savršeni spoj nespojivog... Sagorijevanje u prelijevanju Iskre – onog bitnog- čime je Riječ zapalila ljudski život, utjelovivši Svjetlo. Čime je voda preplavila zemlju i obogatila svo Postojanje Višnjim silama... Govorim ti o Sili ljubavi, naravno, o Bogu koji sve to Jest! Govorim ti, o Ljubavi, prijatelju moj, za koju ne samo da si čuo, nego i osjećaš oko sebe, kako je sve manje ima... Sve je manje ljudi koji Ljubav žive „u zraku“ jer ju ne dišu punim plućima...

Znaš, zašto ti to pričam, prijatelju moj, jer te pozivam da skupa obnovimo Ljubav u sebi i da je ne rabimo kao potrošnu robu... Pozivam te, prijatelju moj, da se sjetiš sa mnom – svakog dana obnoviti Savez s Bogom – s Mudrošću i Ljubavlju zajedno. Bog se ne dijeli... tako se i mi, prijatelju, ne bismo trebali dijeliti među sobom, a kamoli biti podijeljeni unutar sebe...

Prijatelju moj, tek je počela Nova koju ti svi žele kao „sretnu“ – pozivam te na novost Nove godine – budimo mi, ti i ja – novi! Novi ljudi u novoj dobi, iako se čini svakim danom da smo sve stariji, ali koga briga za godine, briga me jedino za duše! Za duše se brinem... za svaku od 7 milijardi ili koliko nas već ima - među zvijezdama. Zvijezda me brine sjaj - da ne ugasnu zbog noći... Zbog ove jedne jedine u godini koju su ljudi učinili lažno blještavom. Toliko ispucanih finih i običnih šampanjaca, a s jutrom ionako mjehurići ispare, kao najobičnije vino iz tebe... Ispare sjećanja, pa krene zaborav... Jer ovo novogodišnje opijanje, prijatelju moj, bio je zaborav stvarnosti. Samo da je na trenutak zaboraviti tko si, kako si – uistinu... samo da nitko ne bi vidio koliko si daleko od prisutnih... Daleko od sebe! Ili naprosto, sam.

Ne boj se, prijatelju!- kaže naš Prijatelj. Ako ti je lakše, prijatelju, i ja sam se prepala te samoće... pored svih ljudi u kući. Pored svih vani koji su vatrometom obilježavali svoju prisutnost podno Svemira. Osjetila sam svoju „drugačijost“ – kao da je došlo vrijeme da se skine zavjesa i prepozna „čarobnjak“ koji nas drži zatočene kao u Ozu... Osjetila sam moć, ali ne zbog crvenih cipelica kojima bi Dorothy zalupila petama, nego bih s Prljavcima odaslala poruku, na istu temu... Jer jasno mi je, prijatelju moj, tko nam vreba petu, i ne samo u ovoj noći, koja bi kao trebala donijeti nešto novo, bolje i sretnije... Zar nije dosta priča lažljivih naslijeđa? Prosvjetljenje se nasljeđuje, ali sigurno ne ovako – kolektivno – kad sve više ljudi pada u dubok san, umjesto da nas sve više ima budnih- koji bdiju i mole. Prijatelju moj, ove noći – ovog jutra, kad svijet bilježi 1.1.2018. – jedni slave Novu godinu, jedni Mariju Bogorodicu, ali svatko bi trebao proslaviti – novu i novog sebe! Onakve kakve nas svijet ne očekuje, a kakvima nam je moguće biti ako se otvorimo Letu – za koji je duša stvorena... Ako se otvorimo Nebu i molitvi – posebno onom- kako na nebu, tako i na zemlji! Udarimo novi ritam puta i budimo na Putu bez skretanja, lutanja i zaborava – tko smo!

Uzdignimo srca gore! Uzdignimo svoje oči tamo odakle nam pomoć dolazi i budimo među prvima, hrabri dodirnuti Nebo- već na zemlji tvrditi – Nebo mi je Dom! Ovdje sam u prolazu, ali ne više kao beznačajni prolaznik – nego onaj sa stavom – prolazim- dolazim navijestiti – SuperNovu – drugačiju priliku Boga i Žene- baš u skladu s današnjom Svetkovinom! Do sada smo slavili, ali se kao ljudski rod nismo proslavili... Od sada, svetkujmo, prijatelju moj - po uzoru na Majku Bogorodicu! Neka Nova počne - slavljem Svetoga! I pobjedničkom pjesmom svetaca...


© 2018 by Dominikansko laičko bratstvo bl. Augustina Kažotića