Sjećanje na Vukovar

Večeras, noć uoči 18. studenog, naše je bratstvo imalo susret koji je bio posvećen sjećanju na stradanje Vukovara, njegovih stanovnika i branitelja. Sada, nakon 27 godina, još uvijek su u našim sjećanjima žive uspomene na Vukovar, na Škabrnju, opkoljeni Dubrovnik i sve druge strahote koje su snašle našu domovinu te tmurne jeseni početkom devedesetih. Na susretu smo govorili o osobnim uspomenama i o stradanjima ljudi koji su, od dojučerašnjih susjeda, doživjeli takve strahote zbog kojih se uistinu možemo upitati kako ljudska bića, stvorena na sliku Božju, mogu činiti takve stvari. Složili smo se da jedino u Isusu možemo tražiti utjehu i crpiti snagu za oprost.  Poslije susreta zapalili smo lampione za sve branitelje poginule u obrani Vukovara i cijele naše domovine oblikovavši od njih znak križa kao simbola ovosvjetovne patnje i vječnog spasenja.

Naše bratstvo na kruničarskom hodočašću

Mjesec svibanj, najljepši mjesec u godini, posvećen je Presvetoj Bogorodici. Lijepi je običaj, hodočastiti u naše nacionalno marijansko svetište, Mariju Bistricu, i ove godine nastavio Red propovjednika sa svim svojim granama aktivnim u Hrvatskoj.

Krenuli smo rano, u 7h ujutro, a odaziv je bio takav da smo sa cijelom dominikanskom obitelji i vjernicima iz dvaju zagrebačkih "dominikanskih" župa uspjeli napuniti 3 autobusa. Putem do Marije Bistrice molili smo radosna otajstva Gospine krunice. U 9:30h svi smo se okupili u Bazilici. Tamo nas je sve pozdravio naš fra Ljudevit Lujo Jeđud, revni promicatelj Krunice, i održao kratki nagovor. Zatim je uslijedila zajednička molitva slavnih otajstava Gospine krunice. Potom je fra Ivan Iko Mateljan imao nagovor sa promišljanjem o našem istinskom odnosu sa Bogom, "Moj Bog i ja".
U 11h uslijedila je zajednička sveta Misa koju je predvodio mons. Juraj Jezerinac, umirovljeni vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, koji nipošto ne djeluje kao umirovljenik. Za oltarom je bio i novi rektor svetišta vlč. Domagoj Matošević, koji je uputio svima dobrodošlicu te fra Mato Bošnjak, župnik župe Kraljice svete krunice, nama susjedne župe pri kojoj je sjedište Provincije. 
S nama je bilo i nekoliko dominikanskih bogoslova te 3 časne sestre dominikanke. Mons.Jezerinac u homiliji je govorio o važnosti molitve Krunice i o nizu svjedočanstava o uslišanim molitvama i izmoljenim milostima. 

Na kraju svete Mise, u podne, svi smo izmolili molbenicu Kraljici svete krunice i zapjevali joj njezinu pjesmu.
U 14h svi smo se opet skupili u podnožju divne Bistričke kalvarije kako bismo zajedno molili križni put. 

Potom smo opet otišli u Baziliku gdje je bio završni blagoslov.

Dragi Bog nam je darovao predivan sunčan dan. Između bogatog programa bilo je dovoljno vremena i za razna druženja između raznih članova naše divne dominikanske obitelji. 

Naš susret s papom

Nakon nekoliko prospavanih noći i dojmova koji su se tek sada počeli slijegati, došao je red i na osvrt na hodočašće našeg Bratstva u Sarajevo prilikom kojega smo imali čast susresti se s papom Franjom na svetom misnom slavlju na koševskom stadionu.

Pripreme za hodočašće su bile duge te u sebi nosile mnoge duhovne i materijalne izazove s kojima smo se morali susresti kao zajednica, ali i kao pojedinci. Papa Franjo je jedan izrazito osebujan papa koji od početka svoga pontifikata ne prestaje iznenađivati vjernike svojom neposrednošću, toplinom, snažnim porukama te svjedočanstvom vjere. Kao takav je uspio pronaći mjesto u srcima mnogih katolika, ali i ljudi drugih konfesija koje u njegovim riječima vide duh tolerancije, ljubavi i prihvaćanja. No, ponajviše od svega, kao Petrov nasljednik, vrhovni poglavar katoličke Crkve, papa nama katolicima predstavlja veliki duhovni autoritet.

Iako smo svi znali da će putovanje biti dugo i naporno, teško se tko od nas mogao pripremiti na to da će se raditi o desetak sati vožnje koji su bili potrebni da bi se prešao put od otprilike 400 km. No, tijekom svih tih sati ispunjenih periodima vožnje i periodima čekanja, u autobusu je vladala izrazito pozitivna atmosfera. Štoviše, svi su hodočasnici mirno slušali upute vođe puta (našeg p. Dominika) bez ikakvih gunđanja. Znali smo da se radi o jednoj žrtvi, žrtvi koja će uroditi velikom duhovnom nasladom u trenutku kada zajedno s ostalih 65.000 duša na koševskom stadionu pozdravimo Svetog Oca. Uz razgovor, molitvu i šalu međusobno smo se bolje upoznavali, razmjenjivali iskustva s drugih hodočašća, komentirali život našeg trećeg reda, ali i stvarali nova prijateljstva s našim suputnicima koji nisu iz našeg bratstva.

U oko 8 sati konačno smo se našli na Koševu. Za nas koji smo po prvi puta bili na tom stadionu veliko je iznenađenje bila njegova veličina. Kako se približavala misa, rijeke hodočasnika su se slijevale na stadion. Mogao se dobiti osjećaj kao da je cijela hrvatska Katolička crkva tamo, od naše braće iz Vojvodine i Beograda pa sve do onih s krajnjeg juga naše domovine. Ponovno smo se mogli uvjeriti u moć zajedništva i djelovanje Duha Svetoga koji čini da u Crkvi apsolutno svaki čovjek može naći svoje mjesto, biti prihvaćen i osjećati se dijelom mističnog tijela Kristova. 

Posebno su nas se dojmile tri tribine. Jedna je bila ispunjena ogromnim zborom, druga svećenicima koji su zajedno s papom koncelebrirali misu, a treća časnim sestrama. Toliko duhovnih zvanja na jednom mjestu činilo je taj prostor uistinu posvećenim, a kada je počela sveta misa, svatko od nas je osjećao da su se konačno svi oni sati provedeni u autobusu isplatili i da je odluka za polazak na hodočašće usitinu bila dobra. U svojoj propovijedi naš se papa posebno osvrnuo na nedavnu povijest na ovim prostorima koja je bila ispunjena nasiljem koje se ponekad opravdavalo i vjerom u Boga. Naglasio je da istinski vjernik nikada ne može tako nešto prihvatiti te da svaka religija u svojoj srži nosi ljubav prema bližnjemu.
 

"Mir je djelo pravde, koja je primijenjena, življena. Osoba, narod koji sam doživljavao kao neprijatelja ima isto lice kao ja, moje srce, moju dušu. Istinska bi pravednost bila činiti toj osobi i narodu sve što bih volio da bude učinjeno meni i mome narodu", poručio je Papa.


Poruke pape Franje duboko su se urezale u srca nas katolika, ali i pripadnika ostalih vjeroispovijesti koji su, barem sudeći po medijskim anketama na ulicama Sarajeva, objeručke prihvatili našeg papu.

Nakon svete mise lagano smo se zaputili prema Zenici gdje smo se malo odmorili te posjetili župnu crkvu sv. Ilije proroka koja ima posebno mjesto u životu našeg p. Dominika budući da je to crkva u kojoj je on primio prvu pričest. Ondašnji župnik nas je srdačno primio te nam rekao nekoliko riječi o Zenici te položaju katolika u njoj. Na žalost, katolici su u Zenici nakon rata ostali gotovo desetkovani pri čemu su se mnogi raselili diljem Hrvatske, ali i ostalih zemalja.

Ubrzo smo nastavili put prema našoj Republici Pešćenici pri čemu smo vrijeme prikratili uživanjem u lijepim bosanskim krajolicima, ali i pjesmom koja je uvelike obojala atmosferu u našem autobusu. Dolaskom u Zagreb, iako umorni, osjećali smo ispunjenost zbog jednog ovako lijepog hodočašća u dobrom društvu nama dragih ljudi te ispunjeni blagoslovom kojeg nam je podijelio Sveti Otac zaputili smo se svojim domovima. 

Izlet bratstva u Zagorje

Već je neko vrijeme postojala ideja o odlasku nas novaka iz Bratstva s našim duhovnikom na duhovnu obnovu, negdje u osamu na vikend gdje bismo ušli dublje u razmatranje svog poziva i gdje bismo se bolje upoznali i povezali. Budući da kod brojnih nam članova vladaju financijske neprilike, poteškoće u vidu obveza, nedostatka vremena i baka-servisa, morali smo odustati od te ideje barem na neko vrijeme.
Ipak nam je Gospodin bio dobar i uspjeli smo dogovoriti jedan lijepi jednodnevni izlet u Zagorje kako bismo se maknuli iz svakodnevice, udahnuli svježeg zraka i jednostavno odvojili trenutke za zajedništvo u Bratstvu.
Susret je počeo molitvom Jutarnje u župnoj crkvi, a potom smo se rasporedili po automobilima i krenuli na odredište. Bilo je to rodno selo naše sestre Laure Katarine, Martinšćina kod Zlatara. 

Kapela svetog Martina u Martinšćini potječe iz 14. stoljeća, a zanimljivo je da je služila kao župna crkva sve do 1699. godine, kada je župna crkva postala ona u Zlataru, a ova postala kapela. Crkvica vapi za obnovom, ali to je slika svih naših sela - vape za povratkom mladosti i života. I ona bi se obnovila kad bi se obnovio narod.

Pater Dominik služio je misu u ljubičastom ruhu jer je bila kvatrena subota. Podsjetio nas je kako je smisao ljetnih kvatri posvećenje ljudskog rada. Poseban je doživljaj bila zvonjava zvona kod čina Pretvorbe - neki od nas to su doživjeli prvi put u životu.

Nakon svete mise u kapeli, otišli smo u Belec, slavno zagorsko proštenjarsko odredište, gdje smo ljubaznošću tamošnjeg župnika vlč. Mirka, saznali o gradnji, povijesti i restauraciji te, po mnogočemu posebne, barokne crkve svete Marije Sniježne. 

Velečasni Mirko upoznao nas je s likovima na glavnom i pokrajnjim oltarima, ispričao nam o blagdanu Gospe Sniježne, o župnom životu i poteškoćama s kojima se susreće. Naučili smo da mnogi strani povjesničari umjetnosti posjećuju Belec i ocjenjuju propovjedaonicu kao jednu od najljepših baroknih propovjedaonica u Europi. Laskava titula!

U Belcu nam je srce razgalio pobočni oltar s nama jako dobro poznatom temom - Blažena Djevica Marija daje krunicu svetom Dominiku uz prisustvo svete Katarine Sijenske. Iako onako pozlaćen naš sveti otac Dominik baš i ne nalikuje na sebe, mi smo bili sretni što ga se i u Belcu časti.

Izmolivši Anđeo Gospodnji i nekoliko molitava na nakanu belečke župe i župnika, otpjevali smo "Čuj nas, majko" i zaputili se nazad u Martinšćinu, gdje nas je ugostila majka naše sestre Laure Katarine, gospođa Pepica, u svojoj hacijendi. Iako nas je bilo mnogo, domaćice su se potrudile da nikom ništa ne nedostaje. 
Imali smo jednostavan obrok graha s kobasicom kojeg su spremili brat Darko i sestra Maja, a do dana današnjeg nije prijavljeno nijedno trovanje hranom! Sestra Davorka strpljivo je podijelila tridesetak porcija graha, a potom smo blagovali u tišini, uz povremeni zveket žlica i uzdahe "Još!", "Dodaj mi...", "Ima li...". Nije to bila pobožna vježba jela u tišini, nego nas je glad primorala da šutimo kad jedemo 

Na prekrasnom brijegu proveli smo popodne u razgovoru, smijehu, igri badmintona i nogometa, sunčanju, šetnji i odmaranju. Slušali smo jedni druge, govorili o vlastitom obraćenju ili o obraćenju naših bližnjih, dijelili smo svjedočanstva o čudima i hrabrili se u nastavku puta novicijata. Kad se približilo vrijeme polaska, teško smo se rastali od Martinšćine i gospođe Pepice!

Prije povratka kući svratili smo još u Lobor kako bismo razgledali tamošnje svetište Majke Božje Gorske. Zvonarka gospođa Danica upoznala nas je s proštenjarskim programom svetišta izgrađenog početkom 15. stoljeća, koje je nažalost u vrlo lošem stanju. U podnožju crkve ostaci su drevne crkve i krstionice iz 5. stoljeća! U tijeku su arheološka istraživanja i pripreme za temeljitu sanaciju crkve. 

U tišini smo se pomolili Majci Božjoj i potom krenuli put Zagreba.
Odlučni da ćemo ovakav susret ponoviti te da ćemo s još većim žarom njegovati svoje bratstvo, rastali smo se u miru, zahvalili našoj organizatorici sestri Lauri Katarini i vratili se u svoje okruženje radosni i nasmijani!

Zajedničko druženje uz roštilj - srpanj 2019.

Zajedništvo jest jedan od četiri stupa dominikanskog duhovnog života te kao takvo vrlo važan čimbenik u svakodnevici našeg bratstva. Osim zajedničkih susreta i molitve, često se odvažimo i na neko kraće hodočašće, sudjelujemo u zajedničkim aktivnostima za dobrobit društva i Crkve, zajednički odlazimo na duhovna događanja i tomu slično. No, ponekad poželimo malo otići i u prirodu, na čisti zrak, te kroz druženje zajednički provesti slobodno vrijeme. Još nam je svima u živom sjećanju izlet i druženje u Zagorju od prije nekoliko godina, no ovaj smo puta ostali u našem Zagrebu te se okupili u vrtu sestre Elizabete koja nam je priredila izvrstan roštilj u još ljepšem ambijentu. Iako je vrijeme zadnjih nekoliko dana bilo vrlo promjenjivo te na trenutke čak i prijetilo da će nam omesti planove, u nedjelju je granulo sunce te su svi preduvjeti za naš roštilj biti ispunjeni.

Naše bratstvo se može pohvaliti s mnogo prijatelja i podupiratelja. O mnogima od njih smo već pisali na ovom blogu. Sigurno se čitatelji sjećaju tekstova u kojima smo spominjali našeg dragog svećenika, velečasnog Marijana iz Resnika, našu sestru dominikanku Ivanu Pavlu, slikaricu Almu Orlić, vjeroučitelja Zlatka, bivše dominikanske bogoslove Ivana i Mateja koji su nam približili sv. Vinka Ferera te mnogih drugih laika i klerika koji su na neki način stvorili odnos s našim bratstvom te nam ostali u lijepom sjećanju. Jedna od osoba koja nam je u zadnje vrijeme jako prirasla srcu jest i naš dominikanski mladomisnik fra Josip Dolić koji je već godinu dana u našem samostanu na Peščenici. Upravo zbog toga smo ga pozvali da nam se pridruži što je on drage volje prihvatio.

Budući da je ovo godina u kojoj je postao svećenik te će mu kao takva ostati zauvijek u sjećanju, poželjeli smo učiniti nešto lijepo za njega te smo mu darovali reprodukciju slike bl. Augustina Kažotića, našeg velikog svećenika i biskupa, da mu bude uzor u svetosti i zaštita na svećeničkom putu. 

Ostali smo u zajedništvu gotovo pola dana te se još jednom prisjetili da je Duh ono što nas sve spaja, a dok je on među nama jak, za budućnost našeg bratstva nema brige.

© 2018 by Dominikansko laičko bratstvo bl. Augustina Kažotića